Profesor Neven Anđelić za N1: Udari na Iran su geopolitička igra u kojoj je stvarna meta Kina

Odgovarajući na pitanje da li se sukob mogao izbjeći pregovorima, profesor Anđelić ističe da s iranske strane vjerovatno nije postojala dobra volja, te da vrhovni vođa Ali Hamnei najvjerovatnije nije ozbiljno shvatio potencijalne namjere američke administracije. Proces zaoštravanja traje već dugo, podsjeća Anđelić, naglašavajući da je za vrijeme administracije Baracka Obame ostvaren značajan napredak u otvaranju Irana i olakšavanju sankcija. Međutim, dolaskom Donalda Trumpa na vlast prije osam godina, taj proces je naprasno suspendovan, što je dovelo do globalne radikalizacije i otvaranja brojnih frontova.

Slabljenje Kine kroz iransku naftu

Komentarišući zvanične zapadne narative o razlozima napada, londonski profesor je povukao snažnu paralelu s invazijom na Irak 2003. godine. Baš kao što se tvrdnjama iz Pentagona o oružju za masovno uništenje tada teško moglo vjerovati, tako i danas međunarodna javnost s velikom dozom skepse posmatra američka opravdanja. Stvarni razlozi su, prema njegovom mišljenju, ogromna prirodna bogatstva koja nisu pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država, te veliki globalni rivalitet sa Pekingom.

"Kina uvozi oko 80 posto iranskog izvoza nafte. Teško je utvrditi precizne detalje zbog režima sankcija, pa se ponekad kao porijeklo te nafte navodi Malezija ili Indonezija, ali uglavnom, Iran je vrlo bitan strateški partner Kine", objašnjava Anđelić.

On je podsjetio i na bilateralni sporazum između Pekinga i Teherana, vrijedan čak 400 milijardi dolara. Napadom na Iran i ugrožavanjem njegove stabilnosti, Sjedinjene Američke Države direktno udaraju na energetsku sigurnost Kine, s obzirom na to da su dva od tri ključna kineska izvora energenata (Venecuela i Rusija) već pod snažnim zapadnim sankcijama.

Bumerang efekat za američku vojnu industriju

Ipak, Anđelić upozorava da bi se ovakva američka strategija mogla pokazati kao opasan "autogol", prvenstveno zbog globalnog lanca opskrbe neophodnog za vođenju modernih ratova. Naime, Kina kontroliše 40 posto svjetskih zaliha rijetkih zemnih metala, koji su apsolutno ključni za razvoj umjetne inteligencije, ali i za proizvodnju "pametnih bombi" i teške municije kojom se trenutno razaraju ciljevi na Bliskom istoku.

"Nema razvoja umjetne inteligencije bez kontrole tog lanca opskrbe. Amerikanci sada masovno troše te zalihe naoružanja, opskrbljujući Izrael. Pitanje je koliko dugo će oni moći da ustraju u svemu tome, jer obnavljanje tog naoružanja ovisi o kineskim mineralima", precizirao je Anđelić.

Iluzija izvoza demokratije i sindrom Iraka

Na kraju, profesor se osvrnuo i na zapadne teze o "uvođenju demokratije" i potencijalnoj promjeni režima u Teheranu. Promociju sina nekadašnjeg šaha Reze Pahlavija kao novog lidera Irana uporedio je sa slučajem Ahmeda Chalabija, kojeg su Amerikanci uoči invazije na Irak predstavljali kao spasioca, a koji se kasnije pokazao kao potpuno irelevantna politička figura bez ikakve podrške u narodu.

Anđelić je podsjetio da je nasilna "vesternizacija" iranske kulture pod ranijim Pahlavijevim režimom upravo i dovela do Islamske revolucije 1979. godine. U cijeloj ovoj geopolitičkoj igri moći, zaključuje Anđelić, najveću cijenu ponovo plaćaju obični građani Irana, koji se nalaze u tragičnoj poziciji – pritisnuti višedecenijskim represivnim režimom iznutra i razornim stranim bombama izvana.